Predložene izmjene i dopune ne rješavaju problem nositelja stanarskoga prava sada zaštićenoga najmoprimca u stanu privatnoga vlasnika. Dapače, one samo donekle rješavaju problem određenog vlasnika davajući mu stan slobodan od osoba i stvari. Stoga će i dalje postojati tenzije između stanara i vlasnika koju je stvorila država pa ju treba i riješiti.

U članku 31. Zakona o najmu određuje se da pravo na zaštićenu najamninu nemaju najmoprimci koji imaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan.

Smatramo da to treba brisati. One omogućuju vlasniku da slobodno odredi visinu najamnine i tako posredno prisili najmoprimca da napusti stan.

Kod otkupa društvenih stanova nije bila zapreka useljive kuće ili stan van mjesta stanovanja. Isto načelo trebalo bi primijeniti i kod zaštićenih najmoprimaca.

Nadstojnički su stanovi u društvenim zgradama bili uvijek društveno vlasništvo. Stanari su otkupom stekli vlasništvo svoga stana i zajedničkoga prostora. To su samo platili i to im je obračunato temeljem bodovne liste u kojoj nije naznačen niti jedan bod za postojanje nadstojničkoga stana. Nameće se samo po sebi pitanje radi čega država poklanja svoje vlasništvo stanarima koji su po povoljnim uvjetima stekli vlasništvo svoga stana.

Od oko 1500 nadstojničkih stanova koji su na različite načine otkupljeni preostalo je svega 330 takvih stanova. Kada je svojevremeno odlučeno da pravo na nadstojnički stan imaju stambene zgrade koje imaju određeni broj stambenih jedinica, nadstojnicima u zgradama koje nemaju pravo na nadstojnika, dano je stanarsko pravo. To je kod otkupa stanova značilo mogućnost otkupa.

Instituciju nadstojnika naši propisi ne predviđaju pa se stoga ne može ni govoriti o nadstojničkom stanu. Stoga raspolaganje s takovim stanom pripada općini odnosno Republici Hrvatskoj a nikako suvlasnicima-etažnim vlasnicima.

Smatra se da bi kao i ostalim bivšim nadstojnicima trebalo omogućiti otkup stana koji koriste. Bilo bi to poštivanje jednog od najvrijednijih načela našeg Ustava - jednakosti iz članka 3. Ustava.

Predlaže se da se stavak (1) članka 5. Prijedloga izmijeni time da se osobama koje su u svojstvu nadstojnika koristile stan na dan 5. studenoga 1966. omogući otkup toga stana prema uvjetima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Osobama koje su do 19. lipnja 1991. uredile vlastitim sredstvima zajedničke prostorije u zgradi u društvenom vlasništvu trebalo bi omogućiti otkup pod uvjetima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz slijedećih razloga:

Prenamjena prostora bez obzira na početnu namjenu prigodom izgradnje, može se uvijek obaviti. Adaptirani prostori postaju stanovi i na taj način gube funkciju zajedničkog prostora .Koristi ih isključivo određena obitelj a ne stanari zgrade.

Pojedinci i njihove obitelji uložili su znatna sredstva i rad da bi takve prostore pretvorili u stanove i na taj način znatno povećali njihovu vrijednost.

Radovi i useljenje u navedene prostore izvršeni su dozvolom stanara, koji te prostore nisu koristili niti su im kao nositeljima stanarskog prava bili interesantni. Adaptirani stan služi kao stan određenoj obitelji, ne može se više smatrati zajedničkim prostorom pa ga prema tome ne mogu smatrati svojim suvlasništvom. Tim više što su se svojevremeno dozvolom adaptacije odrekli toga prostora.

Smatramo da bi tim osobama trebalo osigurati subvenciju za kupnju stana iz čl. 40 a Zakona o najmu stanova, pod istim uvjetima kao i nadstojnicima zgrada.

Posebno je diskriminirajuća odredba članka 7. Prijedloga:

Do iseljenja i donošenja presuda o iseljenju bez osiguranja drugog stana došlo je isključivo krivnjom države. Zakonodavac nije poštovao rok od 6 mjeseci koji je odredio Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci od 31. ožujka 1998. NN 48/98 (vidi u obrazloženju prijedlog str.2 stavak 2 1 3. Tim stanarima treba osigurati drugi stan a pitanje navedene subvencije prepustiti njihovoj volji.

Zagreb, srpnja 2003. Predsjednik Udruge stanara Hrvatske

Marijan Babić